Istarska kuhinja – maštovita, tradicionalna i prirodna

Zahvaljujući svom trenutnom poslu, kao i nekim povremenim poslovima tijekom proteklih godina, imala sam priliku objedovati u brojnim različitim restoranima diljem Istre. A zahvaljujući rodbini, uglavnom generacije mojega djeda, imala sam sreću kušati i divnu domaću istarsku hranu.

Moglo bi se reći da sam prosječan potrošač i upravo ću iz te perspektive objasniti osnove onoga što istarska kuhinja nudi, kako biste se lakše snašli kada pred sobom imate jelovnik neke istarske konobe.

Kuhinja ovog poluotoka, kao i mnoge druge, razvijala se na temelju namirnica koje su ljudima bile dostupne. Zemlja ovdje nije bila toliko plodna kao u kontinentalnim krajevima, ali neke poljoprivredne kulture ipak uspijevaju bolje nego drugdje. U unutrašnjosti Istre tradicionalno se uzgajaju pšenica i kukuruz, krumpir, luk i rajčica.

Stanovnici obalnih područja često su na svojim stolovima imali mnogo ribe i plodova mora, a na njihove prehrambene navike snažno je utjecala talijanska kuhinja.

Ukratko, istarsku gastronomiju možemo podijeliti na dvije glavne kategorije – kontinentalnu i obalnu – te, naravno, na njihovu kombinaciju.

Pretpostavljam da su domaćice u prošlosti morale biti vrlo maštovite i snalažljive jer su im dostupne namirnice bile prilično ograničene. Upravo zahvaljujući tome danas imamo divna, a istovremeno jednostavna tradicionalna istarska jela.

Ovo su neka od mojih omiljenih: maneštra (slična talijanskoj minestri), jota (kombinacija maneštre i kupusa), fuži, njoki, pasutice i pljukanci (različite vrste tjestenine), kapuz (kupus) pripremljen na različite načine, šugo (umak pripremljen od piletine, govedine ili autohtonog istarskog goveda boškarina), jaja s raznim ukusnim dodacima te, naravno, poznata istarska supa – vino začinjeno solju i paprom u koje se umače kruh.

Ako imate prijatelje koji žive uz istarsku obalu, kao što ih imam i ja, brzo ćete shvatiti koliko različitih delicija možete dobiti izravno iz Jadranskog mora. Svi znamo za bijelu i plavu ribu, ali tu su i rakovi, lignje, školjke poput kapesanti, dagnji i kamenica, a najbolje ih je kombinirati s rižom, tjesteninom, krumpirom i, naravno, odgovarajućim vinima.

Moje omiljeno bijelo vino je muškat, sorta koja je snažno povezana s Istrom i odlično pristaje uz deserte. Uz ribu bih preporučila malvaziju, dok uz meso svakako treba kušati neko od crnih istarskih vina poput terana, merlota ili refoška.

Kad već govorimo o vinu, Istra je oduvijek bila jedna od vodećih regija za uzgoj vinove loze i maslina. Ako imate vremena, svakako krenite u potragu za kvalitetnim vinima i vrhunskim maslinovim uljima duž istarskih vinskih cesta i cesta maslinovog ulja. To može biti vrlo ugodno i zabavno iskustvo, a ujedno i izvrstan način da kući ponesete autentičan suvenir.

Na kraju, ne bi bilo pošteno ne spomenuti još jedan važan dio istarske prehrambene tradicije – mnoge su se namirnice nekada jednostavno pronalazile u prirodi.

Lokalno stanovništvo, uključujući i mene, i danas uživa u traženju sezonskog samoniklog bilja baš kao što su to činili ljudi prije nekoliko stoljeća. S vremenom je, međutim, ono što je nekada bilo potpuno besplatno postalo poprilično skupo. Danas je za neke oblike branja i sakupljanja potrebno imati odgovarajuće dopuštenje.

Jedna od najcjenjenijih samoniklih biljaka su šparoge. Za mali svežanj dovoljan za jednu osobu platit ćete više od 5 eura, a morat ćete ih kombinirati s najmanje tri jaja kako biste imali osjećaj da ste nešto konkretno pojeli. :)

Gljive su također jedan od darova prirode. Lov na tartufe prepuštam stručnjacima koji znaju kako pronaći ovu iznimno skupu deliciju. Osobno više volim tražiti nešto manje skupe žute lisičarke.

Ako se nađete u šetnji uz more, gotovo sigurno ćete naići na mediteransko bilje poput komorača, ružmarina i bosiljka, kao i na aromatične biljke poput lavande i smilja, koje šire prekrasne mirise.

Dobar tek!